All under heaven

Opet razmišljam o vremenu, iako sam ga nekako naučio pustiti da teče, budući da ionako ne postoji, ovoga puta ne mogu. Ovoga puta je jednostavno jače od mene.


Flashback: petak, 3. lipnja 2011.


Požuri se, M. Obrij se, operi, obuci neku čistu majicu i kreni prema Maksimiru. Gužva je u gradu zbog dolaska pape, opsadno je stanje i sve je usporeno. Ne želiš da te L. čeka, što bi to uostalom reklo o tebi? Ispao bi u najmanju ruku neozbiljan.

Sparina. Baš je gadno vrijeme, nadam se samo da neće kiša, još bi mi samo to trebalo kao točka na "i", iako ovi oblaci ne ostavljaju prostora pretjeranom optimizmu.
Dobro je, 2 i 15 je, baš mi je drago da sam ranije krenuo i da mi je tramvaj odmah došao. Neću zakasniti, štoviše, imam još 15 minuta vremena dok ona ne dođe. Ništa, sjest ću na onaj zidić kraj ulaza, ionako mi se ne da šetati gore-dolje.

Evo neka djevojka čeka na zebri da se upali zeleno svjetlo; vadi slušalice iz ušiju. Hm, je li to ona?

Nasmiješila mi se. Diskretan, pomalo suzdržan i plah osmijeh, ali djeluje iskreno. Da, to je ona :)

Pali se zeleno na semaforu i dolazi prema meni, pruža mi ruku. Čvrst stisak, to mi se sviđa. Negdje sam čuo da se jako puno o nekoj osobi može zaključiti samo na temelju toga kako ti stisne ruku. Možda malo bizaran detalj, ali moguće da ima nešto na tome.

Nevjerojatno mi je kako je zapravo normalna, draga i prizemljena i kako mi je ugodno s njom u društvu.


Flash forward


Osjećam da stvari polako dolaze na svoje mjesto, usprkos preprekama koje se tako često pojavljuju na životnom putu. No, trenutno se iznimno uznemireno osjećam, što je naravno i razlog zašto pišem ovaj post nakon toliko vremena.

Rekla si da ništa nije ok kad sam te pitao muči li te nešto i da ću preživjeti bez tvoje pojave do izložbe koju ćeš imati na faxu. Hoću, naravno, izložba je u petak 11.11. a što je gledano u apsolutnim ili kakvim već razmjerima 17 dana? Ništa, niti treptaj oka.
Samo što ću ja u tih 17 dana ostariti za najmanje 17 godina. Požderat ću se cijeli od brige. Razumijem da možda još nismo toliko bliski da mi se povjeriš i da mi kažeš što te muči, no to meni ni najmanje ne olakšava situaciju.

Jer mi je jednostavno stalo. Jer mi je uvijek prokleto previše stalo.

Nadam se da si vidjela nakon svog ovog vremena da mi možeš vjerovati.
Ali rekao sam ti da te neću gnjaviti i toga se namjeravam držati. Neću ti ni poruku poslati kad sam tako rekao, makar ću se gristi svaki dan misleći na tebe, kako si i jesi li riješila sve što te opterećuje.

Ako ti mogu na bilo koji način pomoći, znaš da hoću, to sam ti i rekao. Zapravo najviše od svega me muči to što ne znam o čemu se radi, a ne želim ispitivati i biti napasan ako mi to sama ne kažeš.

I nevjerojatno mi je kad si me pitala zar bih doista hodočastio na drugi kraj grada samo da te vidim na 20-ak minuta, iako mi treba pola sata do tebe i nazad. Da, bih. Naravno da bih, pješice bih hodao kad ne bi bilo drugog načina. Pa bi mi trebalo sat i pol :D

Ne znam zapravo što da ti uopće kažem kad ćemo se napokon vidjeti, kako se postaviti i reagirati, prilično se izgubljeno i sad osjećam. Zanimljivo je da će opet biti petak, kao i dan kad smo se upoznali.
Nadam se da ćeš riješiti sve svoje probleme, a ja ću biti tu.

Jedina želja mi je da me ne isključuješ iz svog života, da mi dopustiš da budem njegov sastavni dio.

Samo želim da ostaneš tu negdje, sad kad imam osjećaj da sam napokon pronašao jednu divnu osobu za koju se vrijedi boriti svim silama, cijelim umom, srcem i dušom dok ne kolabiram. Shvati da te ja ne želim ni na koji način povrijediti i da mi je stalo.

Samo ostani i daj mi da budem uz tebe.

Tako mi prokleto fališ.

P. S. Zašto je lik iz ovog videa isti Sheldon Cooper? :D

Ne znam gdje si. Niti kako se zoveš. Ne znam hoćeš li ikad pročitati ovo, iako se duboko u sebi nadam da nećeš, jer kao da je sve već polako izgubilo neki svoj smisao. Zato ni ne znam čemu uopće sve ovo, trud, pisanje, istresanje dijelova sebe i preoblikovanje u piksele na ekranu. Prilično bizarno kad razmislim, ali ipak...možda pomaže na neki način. Pronaći ili shvatiti sebe.

Nebitno.


Ne znam što radiš na ovako divan i sunčan dan, šećeš li se negdje gradom, sjediš li na klupi u parku, piješ li negdje kavu, zabavljaš li se u društvu s prijateljima, smiješ li se? Razmišljaš li možda poput mene o svemu, o bitku, smislu, glupostima, trivijalnostima, svemu što padne na pamet? Ako da, nadam se da nisi već lagano na putu za Vrapče poput mene... :)

Još me nešto zanima. Bojiš li se? Ma glupog li pitanja, znam da se bojiš, svi se boje. Čega? To želim znati. Možda je istina da kad imenujemo strahove pravim imenom, oni jednostavno oslabe. Izblijede. Izgube moć koju imaju nad nama. Ne nestanu, niti bi trebali. Samo postoje uz nas više kao neki životni suputnik, a ne kao sve ono što koči i sputava ljude.

Tako je malo potrebno da se nekome uljepša dan i da ga se učini sretnim. Tako malo. Poneki pogled, osmijeh, (ne)izgovorena riječ, jednostavno postojanje u datom trenutku. Isto tako, malo je i potrebno da se nekome nanese bol, jer osmijeh može biti i neiskren, no ono što zbilja probada srce je hladnoća ljudi. Nevjerojatno je zapravo, no ponekad doista osjećam da bih više volio da mi se hrđavom pilom pile obje ruke i noge, nego da se moram iznova suočavati s hladnoćom drugih.

Malo snage mi je preostalo, dovoljno tek da mogu koliko toliko normalno živjeti sa samim sobom. Volio bih da nisam takav, no tu očito nema pomoći. Stvari su trenutno takve kakve jesu. I ne znam trebam li se mijenjati ili ne, ili možda za početak trebam prihvatiti sebe, ono što sam ja, pa ću možda tada postati ono što bih mogao biti; da parafraziram Lao-Tzua.

Zapravo, sve što želim je da me upoznaš i vidiš kakav sam. Sa svim manama i vrlinama. I da odlučiš paše li ti viđeno ili ne, ništa više od toga. Ali za početak potrebno je nešto, barem neki minimum minimuma volje.

Možeš li ga pronaći?

Veliki prekooceanski brod plovi morem. Polako, mili horizontom pred očima promatrača sve dok se ne izgubi u daljini. Prava grdosija, svatko će pomisliti. Tko zna koliki mu je kapacitet, koliko tona tereta može prenijeti. Sigurno se radi o tisućama, no točan broj nije pretjerano ni bitan.

Ono što nitko ne zna, jest da je taj brod već odavno ispunio sve svoje kvote tereta koji mu je bio namijenjen. Tako da sad plovi - prazan. Potpuno šuplje unutrašnjosti. Ali plovi i dalje. Ne više prema nekom konkretnom odredištu, ne više prema nekoj zacrtanoj luci, no plovi. Zna da još nije za rezalište i plovit će čak i kad potroši svo gorivo koje ga pokreće.

Tada će ga morem nositi struje i valovi.

Često razmišljam o tome od koliko pokušaja i promašaja se sastoji život. Od koliko truda, snova, očekivanja, lažnih nada, iluzija. Svega onoga što mu zapravo i daje smisao.
Koliko vremena ljudi provedu zarobljeni u prošlosti, razmišljajući o minulim stvarima, događajima i osobama. O stvarima za koje znaju da se ne mogu vratiti, a opet to rade. Ili pak žive mislima negdje daleko, u maglovitoj budućnosti koju ionako nitko ne može otkriti niti spoznati. A opet to rade, sanjare, maštaju, gube dodir sa stvarnošću.
A posljedica svega je da zaboravljaju ono jedino uistinu bitno - živjeti sada, točno u ovom trenutku.

Jedan citat nad kojim sam se zamislio glasi: "Ne može se trčati s vremenom i u isti mah promišljati o njegovu trku."

Prošla su četiri mjeseca otkada sam te upoznao. Prilično nevjerojatno, sad kad s distance na to pogledam.
A opet, meni je sve u sjećanju tako svježe i vjerojatno će tako i ostati.
Vjerojatno se ne sjećaš, no bio je četvrtak, dan kad smo se našli ispred faksa. Imala si crne čizme, plavu haljinu i crnu kožnu jaknu na sebi. Ne znam je li uopće bitno što ovo pamtim i zašto pamtim, pa se neću time niti zamarati.
I sjećam se kako si brzo pričala, tu razinu blebetanja i izgovorenih riječi u minuti teško da i sama možeš ponoviti.
A možda si mi zbog toga odmah postala simpatična, tko zna. Ne mogu reći da sam imao nekakvih očekivanja, samo nadu u ugodno druženje. Nadu, da će i tebi biti lijepo.

Ali naravno, stvari često ispadnu dijametralno suprotne od onoga kako smo si zamislili.
Možda si mi se jednostavno prebrzo svidjela, možda je sve od početka bilo krivo postavljeno.
Ali tako je kako je, to nije nešto na što ja mogu utjecati svojom voljom.
Znam samo da sam imao iskrene i najbolje namjere, nastojao sam slušati što pričaš i zaista obraćati pažnju.
Zato sam i kupio karte za kazalište, kad si spomenula da već dugo nisi bila i da bi voljela otići nešto pogledati.
Zato sam ti i kupio tu knjigu za koju si rekla da je već godinama pokušavaš nabaviti.
Zato sam ti i napisao mail dužine 5 stranica u wordu.

Jer samo sam te htio razveseliti, ništa više. Dati ti potporu u teškim trenucima za koje sam mislio da prolaziš. I činilo mi se da sam u tome donekle uspio, ako sve nije bila iluzija.
Ne znam jesam li pogriješio očekujući da mi na neki način uzvratiš. Ponekim češćim osmijehom, kojega očito nisam znao izmamiti na tvoje lice. Ili možda željom da se češće vidimo, jer mi je stvarno lijepo s tobom u društvu.

Ali ti si ostala hladna. I shvatio sam nakon dosta vremena da nema smisla gnjaviti te više, biti naporan tebi, sebi i cijelom svijetu. Napravio sam sve najbolje kako sam znao u tim trenucima, ali tebi to očito nije bilo dovoljno. Nije bilo dovoljno da te obori s nogu. I prihvaćam to, naravno da se ne može svatko svakome svidjeti, pa taman da netko dubi na glavi, ne može utjecati na nekoga. Frend mi je rekao da sam se možda prejeftino prodao. A možda je problem i u tome što ja ne želim muljati i igrati igrice, takav ne želim biti. I baš me briga što je to protivno svim zakonima svemira i čega sve ne. Vjerujem da se iskrenost uvijek isplati na kraju. Baš uvijek.

Ne vjerujem u slučajnosti, sve, baš sve, događa se s razlogom. Postoji neki razlog zašto smo se upoznali, možda ga se nikad neće moći otkriti, a možda nam je cijelo vrijeme tu pred nosom.
Nadam se da ti je jasno ono kad sam rekao da sam tu za tebe, mišljenje ne namjeravam promijeniti.
Gdje god bila, s kim god bila, ako ti mogu nekako pomoći, samo pitaj.
Neke osobe koje upoznamo nam ostanu trajno u dragoj uspomeni i dijelom života, bez obzira na sve.
I iako tebi sve to skupa ne predstavlja nešto bitno, sve što sam radio, vjerujem da ćeš s vremenom ipak shvatiti.
Da mi je stvarno stalo do tebe jer te smatram kao super osobu. I to je sve. Nemam ništa za dodati ili oduzeti, nema "sitnih slova".

Nadam se da ćeš uspjeti pronaći svoj mir i da ćeš biti sretna, ništa drugo nije ni bitno. Već je puno lakše razmišljajući tako.
A ja...ja napokon mogu krenuti dalje, iako se osjećam poprilično umorno. Ali i slobodno, neopterećeno.
Vjerojatno sam vječni i nepopravljivi optimist, ali siguran sam da će na kraju sve ispasti baš onako kako i treba.

R. Descartes je rekao da je vrijeme poredak stvari.

Zanimljiva definicija, što više razmišljam o njoj postajem svjesniji nekih stvari. Poput toga da si sami stvaramo svoju stvarnost, svoj svijet, sve ono što postoji - sve je percepcija našega uma. Uma, koji je početak i kraj svega. Ima nešto na tome kad se kaže da postajemo ono o čemu mislimo. Zanimljivo je da ipak um nije toliko svemoćan koliko bi se možda reklo. Nema sumnje da snagom svojih misli možemo utjecati na mnogo toga, ali ta sfera utjecaja je doista sitnija od zrna pijeska gledano u apsolutnim razmjerima, a opet nama je sve. Cijeli svijet! I onda često dolazi do konflikta, između onoga na što možemo utjecati i onoga na što samo mislimo da možemo.

Sve što mi treba u novoj godini je strpljivost, više strpljivosti i rada na stvarima na koje mogu utjecati, kao i prihvaćanja onih na koje ne mogu. S osmijehom na licu.

Jer znam da će sve sjesti na svoje mjesto, prije ili kasnije. I da ćeš tada stajati pored mene držeći me za ruku, odjednom, iznenada.
U tišini i spokoju noći, kad sve utihne, kad nema više pitanja, sumnji, strahova i nesigurnosti.

Već samo nas dvoje. I svijet.

Još jedna večer se spustila nad grad. Dugačka, mračna i hladna, steže me za ispucale ruke.

Ne uspijevam se zagrijati ni uz radijator, jer kao da ništa više ne uspijeva otopiti santu leda u meni.
Razmišljam, po tko zna koji put, što je pošlo po zlu i nikako ne uspijevam pronaći odgovor.
Slušam kišu kako udara o prozorsko staklo, taj hladan i tupi zvuk koji poput granata odzvanja sa svakim otkucajem moga srca. Nastojim zaboraviti, odlutati negdje daleko, negdje gdje nema više boli.
Tješi me što znam da će kiša jednom prestati...
I doista, nakon još jedne besane noći, noći prepune grča, promatram to sjajno jutro i jarke zrake sunca koje mi obasjavaju sobu. Osjećam da napokon dolazim do zraka, da stezanje u prsima popušta.

Iznenada, ugledam jednu usamljenu, zaostalu i odbačenu kap kiše na prozorskom staklu te odlučim prići bliže kako bih je bolje pogledao. U tom trenutku, ponovno se sve sruši.
Jer mi se pričini da gledam u odraz tvoga lica u toj jednoj, jedinoj kapi kiše...

Na prozoru.

Volim riječi. Izreke, alegorije, poslovice. Jednostavnost i kaotičnost koju mogu stvoriti. Riječi imaju nevjerojatnu moć i snagu, najčešće nismo ni svjesni koliku. Nije uzalud rečeno da pero može biti oštrije od mača. Pisanjem možemo stvoriti jedan sasvim novi svijet i ispuniti ga svime onime što u datom trenutku osjećamo. Taj zanos, ta energija koja izvire iz riječi može biti nevjerojatno lijepa i pozitivna, a opet bolna, mračna i destruktivna. Istovremeno. Upravo je nevjerojatno koliko postoji varijanti i mogućnosti za izreći nešto sasvim jednostavno ili pak strahovito kompleksno, nedokučljivo. Možda neki ljudi pišu jer time stvaraju neki svoj realitet kojega oblikuju prema vlastitim željama. Možda je to svojevrsni bijeg od stvarnosti, među sva ta slova, točke, zareze, upitnike i uskličnike. A moguće je i da je to jedino ono što jest, što doista postoji, za one koji pišu. Interpretacija može biti beskonačno mnogo i vjerojatno nema smisla tražiti odgovor na to pitanje. Oni koji pišu sigurno znaju zašto to rade. Imaju neki unutarnji poriv koji je samo njima shvatljiv. Usprkos tolikom bogatstvu izričaja, svim postojećim oblicima komunikacije, ponekad je tako teško pronaći odgovarajuće riječi za nekoga kome je bol prejaka i lomi se pod njenim bremenom. Možda je u tim trenucima jedino bitno biti tu za nekoga i pružiti mu osjećaj da na tebe može uvijek računati...jer s osobama koje su nam u srcu najbolje se razumijemo bez riječi. One su tada suvišne. Kada nekoga zadese najteže životne nedaće, možemo li mu reći da bol s vremenom popusti ali da nikad u potpunosti ne prođe? Da je uvijek tu čime nas želi podsjetiti da smo još živi? Ili služi kao poruka da ništa nije stvarno niti onakvim kakvim se čini. Možda je sve samo jedan međuprostor između sna i jave kojeg tek trebamo otkriti. Ako je život tek san, je li i san život? Jesu li naši snovi ono što smo doista mi? Ona prava stvarnost ili je sve samo iluzija?


"Što je život? Mahnitanje.
Što je život? Puste sanje,
prazna sjena što nas ovi.
O, malen je dar nam dan,
jer sav život, to je san,
a san su i sami snovi."


U ovome trenutku znam da samo želim pokušati budan sanjati. Širom zatvorenih očiju.